S državne ceste u Feričancima skrenula sam prema Vučjaku Feričanačkom, selu koje, prema popisu iz 2011. godine, ima 270 stanovnika. Traženje povezanosti s Vučjakom, selom iz istoimene kazališne drame Miroslava Krleže, a poslije televizijske serije Putovanje u Vučjak, koja donosi priču o mladom intelektualcu Krešimiru Horvatu, koji je gradski život zamijenio seoskim i učiteljskim, nadasve je nepotrebno, jer u Vučjaku Feričanačkom nema škole.
Ali u tom selu nema ni bijele kuge, a cvate i obrtništvo. I to su dovoljni razlozi da dođete u to selo sa samo jednom ulicom, dugom više od tri kilometra. No ono nosi i druga iznenađenja: atipične kuće s narančastim, sivim, ljubičastim, plavim i smeđim fasadama, najnoviji vučjački standard.
I baš kada sam se, nakon rakije kojom me dočekao moj gostoljubivi domaćin, općinski vijećnik i “šef” sela Stipo Stipić, htjela baciti na ono bitno, zanimajući se za demografsku sliku, u daljini je nebo preplavio gust crni dim iz obližnje tvornice namještaja u Đurđenovcu. Zahvaljujem i ispričavam se domaćinu, jer požar u tvornici dnevni je događaj, a reportažu o selu mogu napraviti i sutradan. Tako je i bilo. Kako ne bih nepotrebno kružila, shvatila sam da bi bilo najbolje opet doći do Stipića. Njegova gostoljubivost ni ovaj put nije iznevjerila, a poslije se pokazala i prava vučjačka darežljivost.
Zemlja je očito bogata ovdje, pa ni ljudi ne mogu biti škrti i loši, dodala bih. A takva je, ako je suditi prema Stipinim riječima, i općinska vlast. Ne žali se Stipo previše na vlast u općini Feričanci, iako je, kaže, on iz HDZ-a, a na vlasti je koalicija HDSSB-a i HNS-a.
- Imamo vodu i plin, još fali kanalizacija i rasvjeta. Obavili smo pripreme za betoniranje oko dva kilometra pješačke staze, a uspjeli smo urediti teren za boćanje i igralište za odbojku na pijesku. Zatražili smo od Općine novac i da prema đurđenovačkom ribnjaku asfaltiramo cestu, koja pripada selu, a tu očekujemo i pomoć poduzetnika iz Našica koji ima u planu otvoriti farmu u blizini. Najponosniji smo na društveni dom, koji uređujemo - nabraja Stipić. Želja nam je, kako veli, sljedeće godine završiti uređenje i opremanje doma.
DJECA BEZ ŠKOLE
Objašnjava nam kako se nalazimo u selu u kojem je više djece i mladih obitelji nego starijih, ali ima i obrtnika. “Za razliku od drugih sela, gdje je bijela kuga odavno uzela maha, u našem selu ima mnogo djece”, kaže Stipić. Djece do 14 godina je 59, a gledano prema dobi, najviše je stanovnika u dobi od 15 do 19 godina, njih 29. Starijih od 70 godina ima 23. Djece ima, ali nema škole. Nikada je nije ni bilo, idu u osnovnu školu ili u Đurđenovac ili u Feričance. A tako je i s odlaskom u crkvu, jer je u selu samo kapelica. “Gornji kraj na mise ide u Feričance, jer je bliže, a donji u Đurđenovac. Nekada su dolazila i dva župnika u blagoslov kuća, međutim, sada dolazi samo župnik Vicko iz Feričanaca. Po djecu dolaze dva autobusa, za Đurđenovac i Feričance, a okreću se kod doma, jer nemamo autobusno ugibalište, a i ne treba, jer svi voze automobile. Bez obzira na podjelu na gornji i donji kraj, razmirica u selu nikada nije bilo”, objašnjava Stipo Stipić.
Ljubazno me poveo u obilazak sela i, vozeći se prema središtu, primjećujem veliko i lijepo uređeno dvorište s kućom i poslovnim prostorom, a sve obojeno plavom bojom. Pomislih, tu mora da živi dinamovac i ubrzo se u to uvjeravam, vidjevši veliki grb zagrebačkog nogometnog kluba na zidu na ulazu u klesarsku radionicu. Uz malo informacija koje nam je dao Mato Kljaić, od poslova izrade nadgrobnih spomenika te ostalih klesarskih usluga solidno se živi. Mato živi u jednoj od većih kuća u selu, zapošljava tri radnika, a redovito plaća svoje obveze. “Ni jednog dana nisam kasnio, a sve što imam, stvorio sam vlastitim novcem, bez kredita. Dok su drugi ulagali u bijesne aute, ja sam u radionicu i sve plaćao kešom. U banku i ne zalazim i sva plaćanja obavlja knjigovođa. Posla ima i neka tako ostane”, veli zadovoljno 43-godišnji Mato. Osim klesarskog u selu je otvoren obrt za ugradnju PVC stolarije, čiji vlasnik gradi veliki prodajno-izložbeni salon i skladište, zatim autolimarski, prijevoznički i trgovački obrt te dva OPG-a.
MLADI VOLE ŽIVOT NA SELU
Kako imam običaj pitati za najčešća prezimena nekog sela, tako sam dobila odgovor da je najviše onih iz obitelji Kljaić i Stipić, a došle su iz Kotor Varoša, iz BiH. No malo se koje selo može pohvaliti da dva mještanina imaju isto ime i prezime. Mato Kljaić je i mladi umirovljeni hrvatski branitelj, koji u kasnim poslijepodnevnim satima igra odbojku na pijesku, na igralištu kod društvenog doma. “Svaki dan se okupljamo. Neki igraju odbojku, drugi boćaju, a treći sjede pod sjenicom i kartaju. Najmlađi se pak zabavljaju na dječjem igralištu. Lijepo nam je ovdje. Djeca imaju slobodu kakvu ne mogu dobiti u gradu”, govori mladi ratni umirovljenik, 40-godišnji Mato Kljaić. On, za razliku od svojih vršnjaka, vidi prednosti života na selu.
- Život je smireniji na selu, manje-više svi se poznaju, okupljamo se na igralištu i stari i mladi, družimo se i zabavljamo. Sigurno je da je život na selu zdraviji, jeftiniji i jednostavniji. Nema Fejsa, igrica, sjedenja za računalom, virtualnih prijatelja. Užitak je na igralištu s pravim prijateljima odigrati nogometnu tekmu na male golove – kaže mi Mato veselo.
Život na selu voli i 35-godišnji Josip Zadrić, koji na polju balira slamu za 28 krava. Živio je u Zagrebu godinu i pol dan, a onda se vratio u Vučjak. “Bio sam u gradu, ali se nisam mogao prilagoditi i živjeti u stanu. Vratio sam se 2004. i 2005. registrirali smo OPG i krenulo je lijepo. Sve je bilo dobro do 2009., kada je naglo pala cijena mlijeka i iz godine u godinu sve je teže”, upozorava Josip. Živi s roditeljima, suprugom i dvoje djece na obiteljskom gospodarstvu. Imaju i teliće i junad, koji će, kad narastu, pojačati proizvodnju mlijeka. Zadrići imaju i svoje livade za djetelinsko-travne smjese i sami proizvode žitarice na oko 70 hektara.
- Sve klapa nekako, samo da nije tog nesretnog švicarskog franka, koji će nam uzeti 700.000 kuna u šest godina. Gdje bi bilo ovo gospodarstvo da mi nisu uzeti toliki novci. Imao bih još više krava i mehanizacije i napravio bolji biznis – priča mi Josip.
Ubrzo je bilo vrijeme za moj povratak u Našice. No Stipo Stipić poziva me da namjenski svratimo do prodavaonice, da se osvježim bar sladoledom, s obzirom na to da kafića u selu nema. No selo nema ni vatrogasno, ni nogometno, ni folklorno, a ni lovačko društvo. Uz sportske terene oko doma, popularno odredište im je i seoska trgovina, i ponovno veselo društvo. “Gledajte, nemojte napisati da ovdje dolazimo na pivo, već dolazimo da onako usput predahnemo od napornog rada i popričamo, onako u prolazu”, kaže jedan moj sugovornik tumačeći situaciju u kojoj se okupljaju mještani. Uz ugodne razgovore dogovorili smo se i za neke druge priče...
